Sonja doživljaj

21. kolovoza 2012. Comments (0) Priče članova

Dalija doživljaj

PRIČA

  1. smotra Saveza izviđača Crne Gore, Bar 2014.

bar

Pisala: Dalija Imamagić

 

Ne mogu da ne podijelim sa vama bar mali dio onoga što smo mi doživjeli na 5 – oj smotri izviđača Crne Gore koja je trajala od 11.07. do 20.07.2014. godine. Ionako je nemoguće da prenesem svaki detalj , jer tamo se trebalo biti da bi se osjetilo, doživjelo i sjećalo na kraju. Samo putovanje u Crnu Goru, tačnije u Bar za sve nas je predstavljalo veliko uzbuđenje. Na početku smo odbrojavali mjesece, kasnije sedmice, dane, zatim sate i na kraju minute. I konačno, svanulo je i to jutro. Prohladno i oblačno. Ali vrijeme nije utjecalo na naše raspoloženje, na našim licima je i dalje bio osmijeh i velika radost u srcu svih nas. Pa ko se ne bi radovao novim prijateljstvima, druženju i odmoru ?
Kada smo stigli tamo tek tada smo bili baš sigurni da nismo pogriješili u odluci da dođemo. Toliko ljudi, toliko zemalja, a svi na istom mjestu s jednim jedinim razlogom – druženje. Svaki dan je bio poseban, i kada bi svaki opisivala posebno trebalo bi mi mnogo vremena, a kao što sam već i napisala da mi vjerovatno ne bi ni uspjelo. Spavanje u šatorima, pokušaj kupanja hladnom vodom sa šlaufom, čekanju u redu za vrijeme jela, sve je to samo mali dio onoga što nosimo sa sobom iz CG. A i sama pjesma kaže ‘ tako malo treba za sreću , kad skauti na put kreću ‘ , i naravno da je tako. Svi smo mi tu upoznali neku posebnu osobu koja nam je prirasla srcu više nego ostale. Stekli mnoga nova prijateljstva, upoznali neke nove simpatije, a možda se neko i zaljubio. Sve je to dio kampa.

Odlazak na jednodnevne izlete, ” kuhanje ” u autobusu, i čekanje da se vratimo u kamp također su dio onoga što smo tamo doživjeli. Dani su prolazili jedan za drugim, a svako od nas je potajno poželio da se vrijeme zaustavi. Da tako ostanemo još dugo, dugoo, jer ne sumnjam da ima neko ko bi se tome protivio. Ali eto, taman što smo navikli na neke osobe, zbližili se s njima i poželili da ostanu dio našeg života došlo je vrijeme za rastanak. A oni najgore padaju. Neka, ovo je samo još jedno iskustvo više za sve nas. Onaj ko ima snažnu želju za daljnim druženjem to će i da uradi. Ako ništa drugo svima nam ostaje uspomena, jedna lijepa uspomena na sve dobre ljude i dobre stvari koje smo doživjeli. I na kraju jedno VELIKO HVALA našoj jednoj, jedinoj i nezamjenljivoj Bozidarka Boba Dodik i našem najboljem kuharu Dario Atom Dodik što su bili najbolji prema nama, što nam nisu stvarali pritisak i što su učinili da osjećamo da su tu sa nama još dva naša druga .

Pisala bi još ovako u nedogled, ali sad za sad je bolje da ostavim samo tri tačke, jer još uvijek sam i sama pod utiscima …

lovceni lovcen

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *